Voljeti u tisini osjecaja

10.01.2014. petak

Djevojko, strah te je ljudi? Strah te je da ćeš biti povrijeđena..
Ne brini, ne mora te biti strah ljudi. Strahuj od sebe.
Nitko te ne može povrijediti toliko koliko ti samu sebe.
Povrijedit ćeš se ako voliš.
Prvo će te povrijediti On.
Jednom..
Pa još jednom..
A onda ćeš se povrijediti ti..
slomit ćeš se, presavinuti i jauknuti..
kada ostaneš sama..
njega ćeš sa smješkom ispratiti a onda vrisnuti..
boljet će te..
djevojko, vjeruj mi..
ni tisuće te ljudi tako neće moći povrijediti..
kao što možeš sama..
kada iz dana u dan žrtvuješ sebe da bi imala njega..

Ovo više ne piše Tišina..
Ona je nestala..
On je volio glazbu,
a ona je voljela njega..
Žrtvovala je Tišinu kroz note..

Edit: Kad opet pomislis da te vole, sjeti se osjecaja dok su se smijali tvojim suzama, sjeti se toga kako su te zaboravljali, i kako nisi ni bila pozivana biti sretna s njima. Ne vole, zasto bi i itko i volio kada ni sama sebe nisi voljela?
- 19:42 - Komentari (1) - Ispis - #

09.05.2011. ponedjeljak

Sanjati o osmjehu.. Boriti se za sreću.. Ima li sve to smisla kada na kraju i onako moramo birati.. Birati između sreće i mira.. Birati između bližnjih i života.. Što odabrati u takvim okolnostima? Što odabrati kada kako god odlučili gubimo previše.. Ima li smisla žrtvovati kontakt s bližnjima radi svoje sreće? Ili pak ima više smisla provesti život u neprestanoj borbi, razočaranju i suzama radi manipulacija bližnjih? Spoznala sam sreću. Makar se iscrpljena vraćala u krevet i makar se borila za svaki trenutak, bila sam sretna.. I sada se moram i toga odreći..
Svima sam dobra, samo njima nisam. Svojoj obitelji.
Zamislite samo kako je to kada vas stranci hvale, kako vam rođaci pričaju da bi bili ponosni da ste im kćer.. A vlastitim roditeljima ste najgore biće na svijetu koje treba neprestano kažnjavati..
Odreknete se njihova novca, studirate uz rad, mnogo puta zaspete gladni.. Ali sretni, jer ste to sami postigli i jer se nadate da će konačno biti ponosni na vas.. I onda opet razočaranje.. Jer u njihovom planu nije moguće da budete sretni.. Oni od vas traže nešto.. Nešto nedefinirano a što svaki puta u konačnici ispadne u kontradikciji s onim što ste postigli..
Kako birati? Nisam osoba koja može prekinuti kontakt s obitelji radi svoje sreće.. A onda opet.. Ima li ovo smisla??

Da, opet sam se vratila na ovaj blog.. Očito je da ovdje dolazim samo po utjehu.. Kada se nemam kome obratiti..
Vaša Tišina..

- 11:25 - Komentari (8) - Ispis - #

25.09.2010. subota

Okrećem novu stranicu u svom životu,
odlazim u drugi grad, imam nove planove,
visoke ciljeve..

Bojim li se?

Ne, jer trenutno mogu sve!!

Mogu nacrtati na obzoru linije Njegova dlana,
šapnuti suncu kojom će Ga zrakom ugrijati..
Mogu plesati na dašku povjetarca,
i držati nerastopljenu pahulju snijega na dlanu..
Mogu gledati u ponor i vidjeti nebo,
šetati pustinjom obavijena morem..
Mogu udisati smog i izdisati sreću,
i mijenjati strukturu molekula sna..

Tišina je naučila da u ljubavi nema ALI!


I ta joj je spoznaja donjela moć..
Nacrtati osmjeh na Njegovom licu..
Obojati Mu obraze bojom nade..

Kada sam Ga prvi puta spomenula, napisala sam:
"On nije danas, ni jučer, ni sutra. On je priviđenje koje mi nosi ovaj grad. Tek sada sam shvatila da mi bajke ne donosi osoba nego mjesto, okolnosti.
Nisam zaljubljena, da se ne bi krivo shvatilo.
I, da, radi se o prijatelju, a ne o dečku, simpatiji ili ljubavniku."



A sada kažem:
"On je Ruka koja me vodi preko ponora,
i Prijatelj, i Dečko, i Ljubavnik.
On je i Priviđenje i Stvarnost,
i uzburkano More i sigurna Luka,
jer i živim, i sanjam, i ja udišem..
Njega!"

Znate li kako je to, zaspati u Njegovom naručju,
i buditi se jutrima, snena pokraj Njega?
Čekati ga da dođe s posla i onda ga ne pustiti do slijedećeg dana?
Voljeti balkon s kojeg mu mahnem kada ide raditi,
i na koji zavirujem kada će se vratiti?
Biti lijepa od sreće, a ne od šminke i ne skidati osmjeh s lica danima..

U životu nisam tražila puno, ali sam prezirala biti ovisan o osobi..
Smijala sam se djevojčicama koje su govorile da vole nakon jednog spoja,
i Ljubav nazivala imaginarnim pojmom koji je osmišljen da bi opravdao tjelesnu privlačnost..

A sada?
Volim li? ili su za mene još uvijek to preteške riječi..
Ironično je to, da u 4 godine veze nisam osijećala ovo što osijećam sada..

I da, ponekad me je strah..
Ne Njega, vjerujem mu..
Ne mene, dosljedna sam..

Već da ću mijenjati dušu za osijećaje,
dati sebe da bih imala njega..

Ovo je zajebana stvar.. Voditi se srcem a ne razumom.. Lijepo je..
Ali ponekad me zaokupi misao: " Ja nisam takva, ovo nije moj način."

I znam da je jedno ispravno ostati dosljedna sebi..
Kako ne bih izgubila i Lice i Dušu..

Samo ispunjenija kao ličnost, izgradnjom sebe kao osobe,
mogu biti spremna staviti i Razum i Osijećaje na novi nivo..
U kojem se oni neće sukobljavati već stopiti u harmoniju života..

Lijep pozdrav,
Tišina s velikim T.

- 10:54 - Komentari (20) - Ispis - #

19.08.2010. četvrtak

San svake djevojke ili..?

Bijela duga haljina, kosa podignuta u svečanu punđu, lagano i otmjeno koračanje hladnim crkvenim pločicama u previsokim cipelama, mnoštvo poznatih i manje poznatih lica koja će kasnije komentirati što je bilo u redu, a što nije..
ili možda lepršava bijela haljinica, otisci stopala na pješćanoj plaži, voljena osoba, nekoliko svjedoka i samo osijećaji koji se pamte..

naravno da bi moja varijanta bila ova druga.. ali.. do tog sam zaključka došla tek prije par dana kada sam po prvi puta pomislila na to..

neki kažu kako djevojke od najranijeg djetinjstva maštaju o tome danu.. za sebe ne bih mogla reći da je tako iako bih uvijek zastala pored izloga s vjenčanicama ali samo zato jer su mi se sviđale haljine..

i sada.. šokovi..

jučer mi jedna draga prijateljica kaže kako planira vjenčanje, no ona je mlađa od mene, dosta.. tek za mjesec dana navršava 18.. a vjenčanje planira za 8. mjesec iduće godine.. s dečkom je tri mjeseca.. a vjenčat će se jer on mora ići raditi u Kanadu pa da i ona dobije papire.. no ipak.. nakon tri mjeseca u tim godinama spremati se na takav korak? dobro, tko je tu lud pitam se..

onda saznam da se i jedna moja moja vršnjakinja udaje.. za 4 godine starijeg dečka.. skupa su 6 mjeseci a udaje se u 4. mjesecu iduće godine.. za mjesec dana se seli živjeti kod dečka.. ooook.. ona kaže, vole se i spremni su na taj korak.. u redu.. ali ne brzaju li??

nadalje, još jedna draga osoba.. nešto malo mlađa od mene.. planira svadbu kroz iduću godinu.. ajde.. ona bar u vezi 3 godine.. i već dvije godine živi s dečkom.. iako.. što je ona sa 16/17 počela živjeti s dečkom?? dečko je 5 godina stariji od nje..

ima tu još nekoliko mojih vršnjaka pa čak i mlađih planiraju nekakva vjenčanja ili zarukice ali više nisam imala želje ni živaca saznavati detalje..

kako oni koji me redovito čitaju možda i znaju.. bila sam s dečkom 4 godine, on je moje godište.. ali nikada, nikada nisam ni pomislila na tako nešto.. prekinuli smo..

sada sam u vezi.. kratko.. i da, kao što sam u uvodu napisala.. razmišljala sam malo o tome.. ali.. ne još par godina sigurno..

i sada.. gledam tu kako se sve više mojih vršnjaka odlučuje na to.. i pitam se.. imam li ja krive poglede na to sve ili oni?

jer ipak.. ne bi li to trebala biti odluka za cijeli život? a može li se ona donjeti nakon toliko kratke veze i u ovim godinama??

S ljubavlju, Tišina..
- 09:53 - Komentari (10) - Ispis - #

30.07.2010. petak

Misli nastanu i nestanu-u ništavilo.
Zapisane riječi su samo misli koje ostaju.

Da je Tišina napisala post prije 20-ak dana,
na blogu bi stajala još jedna bajka.
Bilo bi tu smijeha, kapljica vode, iznenađenja, poljubaca, kao i nekoliko minuta ukradenoga sna tijekom vožnje busom.

Dan poslije-stajalo bi da je Tišina u vezi. Sretna.

Nekoliko dana poslije, na blogu bi se našlo pismo. Točnije odgovor na pismo prepuno emocija. Odanosti, tuge, kajanja, sjećanja, nostalgije, ali ne i ljubavi.
Ne ljubavi kao takve, možda samo kao prijateljske.
Pismo bi obrisalo prašinu sa 4 godine života ostavljajući na uvid samo točku. Ništavilo u prolazu.

Već par dana kasnije, točnije, 22. srpnja, na blogu bi stajala opet lijepa bajka o zaljubljenosti, s nitima erotike, možda. Stajao bi tu omlet od poljubaca, s aromom pjenušca, voća, čokolade, ananasa, leda, smijeha, i čežnje bačene kroz staklo autobusa.

A danas? Mogu li to nazvati tugom jer plačem? Ili neprihvaćanjem stvarnosti jer ne plačem? Kako se uzme u kojem trenutku. Tek kada gubiš, shvatiš koliko imaš i koliko ti znači. Kako reagirati kada postoji previše šanse da dođe kraj? Dopustiti si da ti bude stalo još više.. A onda???? Ili se lagano već sada početi distancirati znajući da time svjesno gubiš još mnogo bajki? Zaljubljena sam-da. Čak mi je i glavom proletjela misao-čekala bih ga. Pa što li je koja godina? A opet.. Ne bih izdržala da se ne zapitam.. A što ako se on tamo zaljubi? Premlada sam za takvu ozbiljnost. Mislila sam da mi nije toliko jako stalo dok nisam čula da možda odlazi. I što sada?
Jučer sam rekla jednom prijatelju:
"Ako ode-čekat ću ga".
On mi je rekao:
"Premlada si da truneš"
Ja sam odgovorila:
"Posvetit ću se sebi. Neću gubiti vrijeme.
Činit ću ono što volim kako bih bila ispunjenija osoba kada dođe.."

Čudan je način na koji razmišljam nakon toliko kratkog perioda veze.
Čudna je ta fizička bol kada si osvijestim koliko mi nedostaje.

Što osijećam? Ne znam.. Čudan je taj osijećaj.. Toliko drugačiji od onih prije..
A opet.. i prije mi je bilo stalo do određenih dječaka, i prije sam mislila da sam zaljubljena.. Kako znati da ovo je upravo ono što bi trebalo biti?

Eto, da danas post nije napisan, tko zna kojim bi ga rečenicama sažela. Ovako je on tu. Takav kakav je, ne točka u ništavilu, već misao koja će ostati.

Ispričavam se svima zbog nedolaženja na blogove. Nisam stigla. Pokušati ću nadoknaditi sve.
Lijep pozdrav, Tišina
- 10:42 - Komentari (11) - Ispis - #

07.06.2010. ponedjeljak

4:57
Budim se i bacam pogled prema mobitelu. Pokrivač lagano sklizne s moga tijela i ja ustajem.
5:34
Nekoliko riječi u šaptu izgovorenih u slušalicu mobilna aparata, nerazumljivih, ili polurazumljivih, nevažno. Ipak su izgovorene.
5:42
Polako skinuta piđama i ostavljena na podu kupaonice, kapi tuša koje nježno prskaju tijelo. Bademasto-mliječni gel za tuširanje nježno miluje kožu. Oslobođena i probuđena.
6:13
Zamišljeni hod prema autobusnoj stanici. U zraku je miris soli, miris nade, nadolazećeg straha od budućnosti, miris uspjeha i neuspjeha, miris prašnjavog ineksa u torbi nekih budućih dana, čak i miris kruške pomješane s cimetom. Volim jutro u tako nepoznatom, a tako poznatom gradu.
6:47
Dolazi Njegov vlak. Kratki pozdrav i nestrpljivo cupkanje ispred semafora.
Kafić, i potres koji zahvaća stol, nas. Pogled na nečitko napisanu riječ i mjesec kroz krošnje.

Danas nam je obećana droga, naš opojni sedativ da se osjetimo živima. Komad torte, pa Rajska bajadera.. Nije bitno što se jede već kako se jede. On uvijek prinese nosnicama komad prije nego ga kuša. Promrmlja par sastojaka i onda zagrize. Da, uživa u tome. Pogled mu se nekako zamagli. Taj čovjek je naučio uživati u svim lijepim detaljima koje život pruža.

More nas doziva i želimo na kupanje, no nedostatak nekoliko priklanih krpica nam ne ostvaruje želju. Sanjamo zato, pričamo o tome, o vodi, o kupanju, o kapljicama koje prskaju oko nas, o bačenoj fontani čokolade kroz prozor. I o malko čokolade u kutku usana. "hajdemo odavdje, ne budimo ograničeni mjestom i prostorom, idimo do Opatije malo"

Čekajući autobus...

11:14
Ulazimo u autobus koji strastveno proživljava svaku udubinu na cesti. I on se predozirao šećerom, zato se trese.

Opatija:

Plaža, more.. Kamen s kojeg je skočio prije nekoliko mjeseci. Imam želju skočiti. No nije primjereno. Sunce mi zamračuje um, smješkam se ali ne razumijem, govorim ali ne shvaćam. Nitko ne shvaća. Ulazimo u zamračeni restoran.
I naša torta od limuna dolazi. Ukusna je, nježno miluje, dodiruje, osvaja. Komadić đumbira na njoj djeluje stvarno, gorčinom kvari trenutak i ja ga prepuštam njemu. Želim nastaviti u svjetlijim bojama. Sorbet od naranče i neki liker nezapamćenog imena. Kuglica sladoleda i ostatak na tanjuru meni neprepoznatljivog sadržaja. Polako mi objašnjava što jedem, vidno oduševljen što me uspio impresionirati. Pogled mi pada na stalak prepun kamenčića, sa svijećicom na vrhu.
Nastavlja priču o sladoledu, od ruže, od svih neobičnih sladoleda meni ruža zapinje za uho. Nažalost, u restoranu ga trenutno nema. "Bit će drugi puta", obavještava konobar. Drugi puta da, vratit ću se na to kasnije. Sada želim uživati.

Nekoliko kratkih sms-ova i poziva. Počela sam nedostajati svojima. Bilo je i vrijeme, pomislih.

Vlak odlazi i jedan je pozdrav nehajno bačen kroz vjetar.

Tko je On?

On nije danas, ni jučer, ni sutra. On je priviđenje koje mi nosi ovaj grad. Tek sada sam shvatila da mi bajke ne donosi osoba nego mjesto, okolnosti.
Nisam zaljubljena, da se ne bi krivo shvatilo.
I, da, radi se o prijatelju, a ne o dečku, simpatiji ili ljubavniku.
"Vidjet ćemo se opet, uskoro, dođi na kupanje drugi tjedan", rekao je.
"Bajke nemaju nastakve." Zar postoji bajka u kojoj Pepeljuga umorna od kućanskih poslova sjeda na kauč i proklinje mlađahnu Prinčevu ljubavnicu? Zar postoji bajka u kojoj Mala Sirena prestaje biti morskom pjenom i zavede ponovno princa? Nije li se Zvijer nakon svadbe trebao ponovno pretvoriti u Zvijer? A Bakicu iz Crvenkapice pojesti neki drugi Vuk?

"Bit će sladoleda drugi puta." Možda da, ali za neke druge ljude, za neke druge bajke. Za neke druge trenutke.

Ovo je bila bajka u kojoj stvarnost nije postojala. Crveno je bilo zeleno, a zeleno crveno. O, da, prelazili smo cestu preko crvenog da bi na zelenom čekali. U čudili se zašto se svijet urotio protiv nas, i zašto nas prtice slijede. I zašto i usred podneva vidimo mjesec.

Čokolada je učinila svoje i stvorila prozračnu iluziju idile, a sada će i sat učiniti svoje i prikazati događaj kao proizvod umornog uma kada se susretne s mekanim sadržajem jastuka.

Ima li pravo čovjek na dvije bajke?

Živi čovjeće u trenutku, u snovima. Ne očekuj previše i ne postaj ovisan o osobama. Bajke nemaju nastavke. Ali uvijek možemo napisati novu, s novim likovima i novim bojama.

Lijepi pozdrav, Tišina.



- 09:07 - Komentari (40) - Ispis - #

16.05.2010. nedjelja

Misli lebde, i lagani dašak sjećanja ih gura od sebe..
Možda su preteške pa padaju..
Ili ih suviše toga sputava..
Lebdjeti na krilima osijećaja..
ili voljeti u njihovoj tišini..
voljeti, da.. tu riječ sam tražila..
jesam li ju tražila predugo..
ili sam zaboravila kako se ona piše?
LJ-U-B-A-V
jesam li sada rekla sve? ili ništa?
"Čovječe, promotri zvijezde i reci mi što vidiš?"
Zadrhtiš kada te dotakne moj dah.. da, osijećam to..
Prinesi usne mome čelu i privini me k sebi..
Osjeti kako sam malena i slaba u tvom naručju..
Samo sam žena, ili djevojka, svejedno..
Želim biti Tišina u tvojim redovima,
da me udahneš kada prođeš pokraj ili prešutiš u bujici misli..
sijećam se, sijećam.. kao da je bilo jučer..
ili je možda jučer i bilo..
kada si me oslovio s gospođice..
da bi me par dana(ili mjeseci možda)kasnije upitao:
"Možemo li prijeći na ti?"
možda se poznajemo danima, možda mjesecima, možda i cijeli život..
nije ni važno, ta kad nam je vrijeme bilo bitno?
možda se uopće ni ne poznajemo,
ili se nalazimo u pogrešnim svemirima..
čudno je to.. da..
osjećaji ne biraju razumno..
nisi ikada jesu..
"Gospođice, ispričavam se na smetnji,
imate li malo vremena za mene?"
Što bi bilo, živote moj, da sam tada rekla ne?

- 20:33 - Komentari (33) - Ispis - #

10.05.2010. ponedjeljak

I suze i bijes i tugu i ljubav, ona većeras osijeća..
Možda je to samo trenutak, samo rupa u sijećanju koja je dozvolila da je ponovno zaslijepe emocije..
ili joj netko iznad nje, neki svevišnji Um dopušta ponovno živjeti..
Spava joj se, i oči joj se sklapaju, ali ona živi..
Živi san u snu, javu u sjećanju..
Sinoć je sanjala pjesmu, pjesmu o sretnim trenucima,
pjesmu koju bi samo određeni shvatili..
i znali nadopuniti.. jer, vjeruj nema, života bez....
ona je slobodna sada, makla se iz svoje "sigurne luke",
a opet, sada se nalazi u još sigurnijoj,
ta ipak sama sebi može najviše vjerovati..
traži li podsvjesno opet izazove, igre?
ili se zatvara još više u sebe?
vrijeme će pokazati..
možda su je razbijene čaše naučile lekciju..
ili ju samo trenutno koče?
život je da se živi, snovi su da se sanjaju, ljubav je da se proživljava, a izazovi?
oni su tu da potaknu kukavice da učine i ponešto za sebe..
"Konobaru, može li jedan izazov na pladnju?"

Lijep pozdrav, Tišina
- 22:20 - Komentari (17) - Ispis - #

16.02.2010. utorak

ovaj post je trebao biti privatne narave,
na način na koji inače pišem.. zamotano u rukavicama..
da, Tišina je tužna..
ali na kraju sam odlučila samo vam ostaviti linkove drugih blogova..
sa pričom..
Priča1
hm.. u ovoj se priči radi.. recimo da je priča ispričana iz perspektive poremečenoga muškarca.. malo je.. bolesna..
Priča2
ovdje iskreno ne znam još šta će se događati.. ali bi stil trebao biti nježniji od prethodne..
Barbara me nagovorila da pišem..
Lijepi pozdrav.. Tišina..
- 20:30 - Komentari (34) - Ispis - #

23.01.2010. subota

Drhtavim prstima lagano je prelazila preko slova na tipkovici..
Hladno je bilo i nije se mogla prestati tresti..
Oduvijek je voljela toplije vrijeme, ne vruće već toplo..
Više je voljela zagrljaje i puse u obraz nego poljupce..
Voljela je šetnje u dvoje..
Čak i one puse odaslane preko SMS..
makar i trunčicu topline..
sada voli klizanje, dobro se osijeća na ledu..
led je hladan, ali takav i mora biti..
nitko od njega ne očekuje da bude topao i nježan..
možda nije stvar u temperaturi,
možda je jednostavno stvar u očekivanjima..
kada bismo stalno očekivali hladnoću, ne bi li nas toplina mogla ugodno iznenaditi?
ili sam u krivu?
možda je krivo prečesto mijenjanje temperatura..
ili jednostavno ja doživljavam stvari pogrešno..
za neke je možda čaj topao a za mene mlak..
ili možda samo predugo čekam da ga popijem pa se ohladi..
pišem gluposti..
da prijeđem na stvar..
neću pisati kako sam jadna sama, nemam prijatelja, ni dečka..
to ne bi bilo točno..
imam prilično lijep život.. puno dragih prijatelja..
mogu i imenovati ali smatram da nije potrebno..
ima i dosta dječaka za koje znam da im se sviđam..
i ne vidim problem..
ali sada mi treba zagrljaj, treba mi netko tko će uzeti moju ruku i staviti je u svoju.. time zagrijati moje prozeble prste..
ne, ne tražim vezu..
nemojte krivo shvatiti..
dobro mi je i samoj..
i više nego dobro..
sijećam se čak i poslijednjeg poljupca..
poljubila sam bivšeg.. kad smo prekidali..
on je dobar.. i stalo mi je..
neću lagati da nije..
ali odluku sam donjela..
previše smo toga prošli da bi mogli biti sretni..
jesam li zaljubljena? nisam..
i neću biti..
ili jesam pa lažem?
svejedno..
to ću zadržati za sebe..
jer ne vjerujem više u sretne veze..
bar ne da moja može biti takva..
i sada se osijećam dvolično..
jer patim za nekime..
a jučer sam bila na pivi..
sa dečkom kojemu se sviđam više od godine dana..
točnije, od kada smo se upoznali..
i činio je razne gluposti zbog mene..
a opet..
ja ne mogu dati jednu jebenu priliku zato jer meni nije stalo na taj način..
a znam koliko bi meni prilika značila da je situacija obrnuta..
ima još takvih slučajeva..
i zašto onda želim da mi netko zagrije ruku kada ja nisam spremna drugoga utješiti?

Lijep pozdrav..
do optimističnijeg posta..





- 14:24 - Komentari (50) - Ispis - #

26.12.2009. subota

"Majko, zaboravila sam uzeti kišobran, pokisla sam!"
Ženski kapci više nisu mogli zadržati kišu..
Djevojka je odrasla, i ljudi su joj rekli da njen svijet ne postoji..
Rekli su joj da ne postoji dobrota na ovome svijetu,
ali ona je znala da se iza svakoga lošeg postupka krije dobra namjera,
ili u najgorem slučaju opravdanje..
Rekli su joj da ne postoji sreća,
i da je život prepun trnja i suza..
No, ona je bila svjesna da trnje čuva nešto lijepo..
Jedna joj je osoba rekla da je život putovanje vlakom,
netko uđe, a netko izađe..
samo najbitnije osobe ostaju do kraja..
no nije joj rekla kako preživjeti samoću?
one trenutke kada si sam u vlaku..
kada nema nikoga,
a s prozora gledaš nasmješena lica,
zagrljaje prijatelja,
ukradene poljupce ljubavnika..
ljude koji imaju nekoga..
i ne primjećuju suzu na prozorskom staklu vlaka..
nije joj rekla kako preživjeti trenutke,
kada se na stjenci staklene čaše nižu uspomene...
jedna za drugom, prizivaju prošlost,
pokazuju greške, i čeznu..
čeznu za onim poljupcem poslanim kroz vjetar..
ili za onim pogledom..
upućenim poskrivečki..
jedne večer, kod Korane..
kako preživjeti misli da toga nema..
i da je sve samo prašnjava uspomena skrivena u sjećanjima momenta..
kako preživjeti trenutke, kada ljudi kojima si vjerovala,
ipak odluče okrenuti glavu..
nije saznala, kako ne biti sam,
kada ni najbliži ne primjete suzu na prozoru vlaka..

pozdravlja vas Tišina..

- 21:00 - Komentari (13) - Ispis - #

15.12.2009. utorak

Krenula sam putem svoje klupice u parku, one klupice, gdje su prije nekoliko godina dječje ruke izrezbarile riječ prijateljstvo...
Nisu bile ni svjesne jačine te riječi..
Padale su kiše, sjalo je sunce, snijeg je ledio ta slova..
ali ona su bila postojana..
sama protiv svega..
u Tišini i samoći..
upijala su suze naivne djevojčice kada bi se probudila iz sna.. upijala su teške riječi.. i bila tu.. postojana bez obzira na vanjske čimbenike..
hodala sam do te klupice, zamišljena..
željela sam predati tim slovima još jednu tajnu..
opet pronaći mjesto za teške riječi..
sakriti ih da ih nitko ne nađe..
hodala sam i dalje..
ustrajna..
misleći da sam zaboravila mjesto te klupice..
ili da me dugo nije bilo i da su slova isčeznula..
tražila sam ju danima..
ruke su mi bile prljave od zemlje, oči natečene od suza..
usne umorne od riječi..
hodala sam..
ponekad zapela za neki kamen i posrnula..
ili se zagledala u nebo i prepustila uspomenama..
pitala sam i cvijeće za put..
zaklapala ruke, kao u molitvi..
i nisam odustajala..
godine su prošle..
moja je osjeća postala prašnjava i stara..
ruke naborane a oči umorne..
ALI!
starica je i dalje hodala..
istim mjestima..
gledala djevojčicu kako iznova urezuje riječ..
gledala je i smiješila se..
znala je da je pronašla klupicu..
probližavala joj se polako..
na prstima..
svakim novim korakom, njeno je tijelo bilo sve mlađe..
a odjeća novija..
došla je do klupice..
bila je opet ona malena djevojčica..
sa sjajem u očima, i osmjehom na usnama..
prišla je klupici..
preko riječi "prijateljstvo" nalazile su se svije crte..
riječ je prekrižena..
i djevojčica je ponovno dobila bore..
sjela na klupicu i umorno zaklopila oči..


Sve vas pozdravlja vaša Tišina
- 17:23 - Komentari (5) - Ispis - #

17.10.2009. subota

Možda je vrijeme da obrišem prašinu s ovoga bloga i osvježim ga mirisom novoga posta..

"Ona je živjela od uspomena, hranila se sjećanjima, spavala je na jastucima ispunjenim uzdasima a ipak.. ona je živjela..
neki bi to nazvali snom, a ona je to nazivala životom..
neki su je smatrali ludom a ona se nazivala nepopravljivom romantičarkom..
neki su mrzili kišu, a ona je znala hodati bez kišobrana, polako, zamišljeno..
neki su prigovarali životu, a ona ga je pretvarala u idilu..
neki su mislila da je tužna, a ona je samo bila zamišljena..
neki su željeli da razgovara s njima, a ona nije imala potrebu izreći Tišinu..
neki su mislili da ima problema, da ju nešto muči, a ona je željela njima pomoći..
neki nisu razumjeli njenu potrebu za knjigama a onda je samo željela ponovno otputovati u njen svijet mašte..
neki su joj spominjali ljubav a ona je znala kako se zvijezde ne može doseći..
nekima nije bilo jasno zašto ona nikoga ne mrzi i zašto sve prašta, no ti očito nisu shvatili kakvu moć njoj imaju obećanja..
prekršena obećanja nad njom imaju preveliku moć..
previše razočaranja i tuge..
opraštala je prijevare, laži, i da, bilo je teško..
ali to je sve shvaćala kao pogreške..
...još uvijek nije našla način kako da opravda prekršeno obećanje, kako da opravda tren kada ljudi mogu birati, ispuniti obećanje ili ne.. i namjerno ju odluče povrijediti..
jednom je prekršeno obećanje zaledilo suzu na njenom obrazu..
i ona je tada odrasla i prestala vjerovati u bajke.."


Tišina
- 14:14 - Komentari (22) - Ispis - #

25.05.2009. ponedjeljak

Ako nekog voliš-pusti ga da ide.. Ako ti se vrati-zauvijek je tvoj, ako ne-nikada nije ni bio tvoj..

Pustila sam ga..
No krenimo od početka..
Nije me ni htio u svom životu..
Riječima je govorio jedno a postupcima drugo..
Bio mu je rođendan..
Pitala sam ga želi li da proslavimo..
Nije htio..
Mislila sam ok, ne želi..
razumijem..
tražila sam ga da popričamo..
5 min.. nije htio..
bila sam živčana i otišla do grada..
plakati nekome na ramenu..
tada sam srela Njegovog frenda..
rekao je da ide na Njegov rođendan..
tu sam pukla..
a sa mnom ne želi slaviti..
pustila sam ga..
jednostavno prekinula..
i tražila da mi nešto obeća..
nadam se da će to obećanje ispuniti..
voljela sam ga, i volim ga..
neki osjećaji traju..
došla sam doma, i dobila kaznu..
prekasno sam se vratila, kao..
"odi gore i ne želim ni znaka da si živa" rekao mi je otac..
legla sam na krevet..
drhtala i plakala..
poželjela poslušati tatu..
poželjela da me netko zagrli..
no bila sam sama..

da, preživjela sam to..
vjeruj te mi, zar ne vidite da tipkam..
i čekam da ispuni obećanje..
u školi me napadao njegov brat..
očito ne shvaćajući zašto sam to napravila..
nije važno, ne može me više povrijediti..
toliko od mene..
pozdrav..
- 16:30 - Komentari (57) - Ispis - #

23.04.2009. četvrtak

Zašto si me pozvao na kavu
kada sam te upitala za povijest svoga lika,
Dječače Bezimeni?
Zar si mislio da ću zadivljeno sjediti
pokraj tvojih nogu
i diviti se bojama sira i vina?
Ja nisam tvoja Ivana Orleanska,
nisam heroj, i o meni se neće pjevati pjesme.
Nisam ni ona čije ime šapućeš u snu,
o kojoj sanjaš kada se probudiš
okupan znojem.
Čije ime plačući izgovaraš uz drhtavi plamen svijeće,
kada shvatiš da tvoje djevojčice nema.
Ja sam samo ona koja se divi umjetnosti riječi,
koja se divi onome što ti ne zoveš ljubavlju.
Ona sam koja ne cijeni skupo talijansko vino,
i koja ne traži ljubav u tuđoj zemlji,
ona sam koja samo želi saznati povijest svoga lika,
kako bi uspješno odigrala predstavu
glumice poremećena uma,
stvarajući čitatelju dojam nesvakidašnjih užitaka.


Napisala ovo prije nekih pola sata..
nadam se da vam se sviđa..
pozdrav, Tišina..

Dodatak(28.4): Tišina je od danas u vezi. kiss O detaljima neću javno jer neke osobe koje znaju čitati ne bi trebale znati. Barbara-ako te zanima-možeš čuti na msn-u. Kao i ostali koji me ne znaju osobno a zanima ih. Ja sam u elementu i još uvijek ne vjerujem.. cerek
- 21:44 - Komentari (106) - Ispis - #

< siječanj, 2014  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Siječanj 2014 (1)
Svibanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Ako mi tko želi pisati može na sadrzajromana@net.hr


Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Counter
Counter









Sadržaj romana

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga o ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,

još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju
vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njeno lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedjelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima,
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje...
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro,
zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svijetiljka ugašena i neka su slova dolutala
iz riječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje?
Jesu li voljeli ljubav,
ne jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoje sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno u drugome,
mogli su konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakoga dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše.
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi-piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.

O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
Mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

Zvonimir Golob